Astronautika: istorija

Progres M34 udario u svemirsku postaju MIR – tri desetljeća kasnije stvar je dovedena do usijanja u svemirskom prometovanju s nesagledivim posljedicama.

Prije dvadeset i osam godina, 25.06.1997., u Zemljinoj se orbiti odigrala najozbiljnija i najopasnija „prometna” drama kada se besposadni teretni brod sudario s nastanjenom orbitalnom postajom. Prilikom odlaska s MIR-a, Progres M34 izgubio je kontrolu nad sustavima prilaska i spajanja te nekontrolirano udario u znanstveno-istraživački modul SPEKTR. Oštećenja strukture svemirske postaje bila su ozbiljna, razbijeni su fotonaponski paneli, radijatori topline, razne instalacije i instrumenti. Nakon sudara, Progres M34 postao je nekontrolirani objekt koji samo zahvaljujući pukoj sreći nije udario i u druge dijelove svemirske postaje MIR. Da se to dogodio, jedan ili više proboja oplate segmenata MIRa, doveo bi živote kozmonauta u kritično opasnu situaciju s neizvjesnim životnim ishodima. 

Danas je Zemljina orbita izuzetno prometno mjesto. Baš kao i na moru, kopnu ili zraku, postoje pravila prometovanja, preciznije trebala bi postojati i biti poštovana. Tisuće i tisuće objekata (uskoro na desetke tisuća objekata) nije lako nadzirati, kamo li i kontrolirati. Sudari u svemiru ozbiljna su prijetnja kako za robotičke letjelice tako i za one s ljudskom posadom. Brzine u Zemljinoj orbiti  iznose nekoliko desetaka tisuća kilometara na sat! Pri takvim brzinama sudari su devastirajući. Stvara se arhaični „oblak krhotina” koji tada postaje iznimno opasan za sve koji se nalaze blizu njegove putanje. Američke, Ruske, Kineske službe nadzora civilnih i vojnih objekata u svemiru sposobne su detektirati i pratiti čak i objekte veličine teniske loptice. Sve te službe surađuju međusobno (sic!) te se baze podataka itekako uzimaju u obzir pri svakom lansiranju novih letjelica. 

Jako mali objekti, primjerice vijak M10 (s takvim vijcima susrećemo se svakodnevno u našim kućanstvima), nije vidljiv čak ni Ruskom sustavu OKNO. Samo da jedan takav vijak u punoj susretnoj brzini (50.000-60.000 km/h) pogodi neki od centralnih modula Međunarodne svemirske postaje ili Kineske svemirske postaje uzrokovao bi proboj oplata, moguće s tragičnim indirektnim ili direktim posljedicama za astronaute, kozmonaute, taikonaute..

Sve donedavno, bila je „fora” poslati svoj satelit u svemir, nebitno jel on nešto pridonosi znanosti i tehnici ili je samo dokaz da se to može. Danas se susrećemo s problemom sigurnosti svemirskog prometovanja i neizbježnih sudara u svemiru. Problematika svemirskog smeća samo nadolijeva „benzin na vatru”. Sve skupa proizvodi zagađenje naše atmosfere (raketna goriva koja sagorijevaju pri lansiranju i trajektoriji leta raketa u svemir) koje poprima krajnje zabrinjavajuće razmjere. O tome javnost zasad gotovo da ne zna ništa!

Ono što nam slijedi „sutra” je razboritost i svojevrsno ograničavanje što će se, kada, kako i zašto lansirati u svemir. Prometna gužva iznad naših glava još nije dospjela do svijesti Zemljana. Progres M34 pri sudaru s MIR-om pokrenuo je problematku koju su Zemljani sami stvorili. Dovodimo se u situaciju gdje će nam nekontrolirana učestala lansiranja u svemir doslovce „doći (iznad) glave”, ako to već sada nije tako.

Za kraj, nebeske gusjenice telekomunikacijskih satelita (čitaj; vojnih satelita s usputnom ulogom svemirskog interneta za građanstvo!) možda su simpatične za vidjeti noću kako putuju među zvijezdama, no one iza sebe kriju najkritičniju problematiku po čovjeka otkako je 12.04.1957. lansiran Sputnik 1! Nastavimo li ovim tempom slanje koječega u svemir, uskoro ćemo oko Zemlje napraviti neprobojan „prsten smeća, krhotina, objekata” koji neće dopustiti da krenemo putem k zvijezdama. Zarobljeni u vlastitoj koljevci.